Zakon o udrugama čl. Članak 30.
- Imovinu udruge čine novčana sredstva koja je udruga stekla uplatom članarina, dobrovoljnim prilozima i darovima, novčana sredstva koja udruga stekne obavljanjem djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi, obavljanjem djelatnosti sukladno članku 31. ovog Zakona, financiranjem programa i projekata udruge iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te fondova i/ili inozemnih izvora, kao i druga novčana sredstva stečena u skladu sa zakonom, njezine nepokretne i pokretne stvari, kao i druga imovinska prava.
Tema: Financiranje rada udruga sredstvima od članarina, dobrovoljnih priloga i darova
Pitanje 1: Članarine
Koji je motiv da se potrošač učlani u udrugu?
Koji je motiv da aktivno djeluje u udruzi?
Klasificiranje članstva (aktivni, podupirajući, počasni, ……)
Premise:
- Masovnost ( županije imaju oko 100.000 stanovnika, pretpostavka da djeluju 2 udruge, te da se u svaku učlani 1/4 potrošača što je 25.000 potrošača, to nema nijedna udruga do sada)
Pretpostavka 1 – članarine 1 €/god = 25.000,00 € /god.
Pretpostavka 2 – članarine 10 €/god = 250.000,00 € /god.
Pretpostavka 3. članarine 30 €/god = 750.000,00 €/god
- Visina članarine ( županije imaju oko 100.000 stanovnika, pretpostavka da djeluju 2 udruge, te da se u svaku učlani 5 % potrošača što je 5.000 potrošača, to nema nijedna udruga do sada)
Pretpostavka 1 – članarine 1 €/god = 5.000,00 € /god.
Pretpostavka 2 – članarine 10 €/god = 50.000,00 € /god.
Pretpostavka 3 – članarine 30 €/god = 150.000,00 €/god
Pretpostavka 4 – članarine 50 €/god = 250.000,00 €
- Kvaliteta
Primjenjivost usluga
Kvaliteta informacija
Dostupnost informacija, savjeta i pomoći
Pitanje 2: Dobrovoljni prilozi i darovi
Svaki takav prihod daje mogućnost udruzi da institucionalno jača, te da provodi aktivnosti bez ovisnosti.
Jasno da tu postoje i zamke sukoba interesa, jer treba shvatiti motiv zašto je netko dao dobrovoljni prilog ili dar. Jako je važno osmisliti oblike da se izbjegnu zamke, ali je činjenica da ne koristimo te izvore financiranja.
Primjer, WCRD je prilika za organizirati „donatorsku večer“ za stabilizaciju ili jačanje udruge. Osobno se nikada nisam imao hrabrosti uputiti u tu avanturu, ali gledam i pokušavam učiti od drugih. Neke udruge imaju već tradiciju takvih oblika samofinanciranja (npr. Zavičajno društvo Međimuraca u Zagrebu, da ne govorim o nekima čije financiranje počiva na takvim oblicima).
Potrošači bez obzira na članstvo smatraju da im udruge za zaštitu potrošača moraju pomoći u ostvarivanju njihovih potrošačkih prava, jer su oni “potrošači”. Pri tome su uvjereni kako udruge dobivaju velike novce od države da budu na usluzi potrošačima. Kako “razbiti” tu famu? Kako objasniti potrošačima da udruge ne primaju od nikoga nikakav novac, osim ako mi se poneki projekt prihvati na javnom natječaju za sufinanciranje projekta. Kako objasniti potrošačima da su jednina “vlastita sredstva udruge” ono što prikupe od članarine i da nikakvih drugih sredstava NEMA?
A da svaki potrošač uloži samo 1 € kao članarinu u udruzi po svom izboru, udruge bi mogle zaposliti odvjetničke timove da štite prava potrošača.
Zaista je točna tvrdnja, da su hrvatsku potrošači neinformirani !
istina, građani imaju dojam da Udruge moraju zaštiti njihova prava, a mnogi od njih ne znaju sastaviti niti prigovre ili reklamacije, pa se očekuje od udruga da to učine u njihovo ime. U udrugama ne postoje, najčešće, educirani i stručni ljudi, pravnici koji bi besplatno i s pravnom težinom, sastavili dopis iza kojega bi stajala udruga. To i nije zadatak udruga, pisati pravna tumačenja i predstavke, ali od udruga to očekuju potrošači – onda kada imaju osobnih problema i kada su im prava narušena. Pa i tada se nitko od njih ne sjeti pitati, mogu li se učlaniti i svojom članarinom doprinijeti radu udruge. Poput sindikata, zašto bi se učlanjivali kada i nečlanovi imaju koristi od rada sindikata, a ne moraju plaćati mjesečno članarinu, koja i nije tako mali iznos na godinu dana.
Naravno, što je masovnije članstvo, članarina može biti manja, ali kako potaknuti građane da se učlane. udruga se sjete kada imaju problem. Udruge se trebaju financirati iz nekih drugih, sigurnijih i trajnijih sredstava, jer to treba biti interes države, JLS i JRS. I to iznose za temeljni rad, a ne za projekte koji trebaju biti nadogradnja.
Poštovana g-đo Marija, potpisujem sve Vaše konstatacije i zaključke. Jedino bi želio da odvojimo teme “Članarina kao izvor financiranja” i “Financiranje udruga potrošača”, kako bi pokušali iznaći neke modele i mogućnosti.
Prije nekih 10-tak godina sam počeo lobirati da se udruge za zaštitu potrošača proglase udrugama od posebnog javnog interesa (kao npr. Crveni križ), te da se sufinanciraju po posebnim propisima. Čak sam i ja shvatio da dok je MINGOR resorno ministarstvo za zaštitu potrošača to je nemoguća misija, jer je MINGOR ministarstvo trgovaca koje naravno da ne želi jaki pokret za zaštitu potrošača. OK o tome ćemo pokrenuti drugu temu.
Osobno sam se zalagao da udruge pomažu isključivo članovima, da ne obrazlažem sada, ali to je naišlo na veliki otpor nekih udruga. Shvatio sam da je taj otpor od udruga koje ustvari ni nemaju članstvo , nego imaju tumačenje da su svi potrošači njihovi članovi, samo oni ne naplaćuju članarinu.
Pokušavam naći poveznicu između braniteljskog sektora, umirovljeničkog sektora i zaštite potrošača. Gledam u RNO jedna udruga branitelja u mom okruženju ima godišnji prihod od članarine oko 20.000,00 € ili Matica umirovljenika ima prihod od članarine veći, nego DPM dobije od svih projekta s kojima se prijavio na natječaje u svim JLS Međimurske županije. Razmišljam, ako većina umirovljenika smatra da se “mora” učlaniti u Maticu, kako to da bar 50% potrošača ne dolazi do zaključka da se “moraju” učlaniti u potrošačku udrugu?
Gdje griješimo ?